|
Dnevnik.hr Um
Sta se desi kada dva pisca ukrste svoja pera? Djelovanje
Her Revolucija
credits
|
Energy
„Moraš li to raditi gola?“ „Vrati se u Parnas Eustahije. Ometaš savršenstvo.“ „Ti uništavaš vid svojom golotinjom.“ „Rekoh, odjebi nakazo.“ Eustahije, projekcija onoga što bi moglo biti stvarno, ali nikada nije bilo dovoljno dobro. Imao je emocije, one su ga pokretale. Pokretači? Govorimo o pokretačima ljudskog djelovanja? Emocije? Emocije su sredstvo nikada pokretač. Možemo ih promatrati na različite načine, doživljavati ih i prepuštati im kontrolu, no samo slabićima vladaju emocije. Razum je važniji od svega. Ponovno pokušavam probuditi racionalizam u zamrlom dvadesetom stoljeću koje kao da nije izgubilo svoj bljutavi okus čak i nakon prvog desetljeća dvadeset i prvog. Revolucije više nisu krvave, a ljudi nisu idealisti. Zašto se boriti za društvo koje više nije kolektiv? Nakupina raznolikih bakterija koje izgrizaju vlastito stanište. Podigla sam ruke prema stropu, otvarajući svoje nago tijelo Energiji. Otvarajući ga Povijesti. Bio je to jedan od onih dana kada su kanali otvoreni, kada možeš postati bilotko. Ja sam sve i ništa. Galerija savršeno uvježbanih uloga. A ipak sada dok nudim sebe Povijesti sam ona koju nitko ne moze dotaknuti. Katja Kolesnik. Neustrašiv borac, jedina stvarna u ovom cirkusu visokoobrazovanih budala. Čak i moji demoni mogu posramiti onoga tko ne razumije krhkost hijerahijskih maski. Prošlost je čudovište koje proždire, a Povijest ruka koja miluje. „Ti si luda! Ne poznajem te više!“ viknula je osoba koju sam nazivala najboljom prijateljicom, dok sam još uvijek žudjela za prihvaćanjem više nego samoostvarenjem. „Ne postoji nikakav Sustav, prošlost i povijest. Bolesna si. Trebaš se liječiti. Tvoja majka je imala pravo. Potpuno si skrenula s uma.“ Jesi li sretna? Možeš li mi reći da si sretna svojim odabirom da živiš kao pas lutalica?“ pitala me majka kada je prvi put došla u moj stan. Jedini put kada je došla. Nije mogla podnijeti tu tamu, tu surovu sliku svijeta, koji je poput svih tako očajnički pokušavala obojati temperama. „Jesi li ti sretna? Sada, u ovom trenutku. Luči li ti se endorfin? Pravo pitanje je, negiram li dovoljno dobro stvarnost?“ gledala me svojim sivim očima. Nije razumjela. Nikada ne razumije, a nikada se ni ne trudi pokušati. Umjesto toga, pogled joj se zamaglio, zakoraknula je u svoju podsvijest, onaj pregradak koji sažaljeva. Samo joj je jedna suza potekla. Pustila ju je da klizi. „Kada si postala takva? Što se dogodilo s mojom djevojčicom?“ „Otvorila sam oči.“ Rekla sam nestajući iza vrata. Čula sam njene tihe i ujednačene jecaje. Dugo sam čekala iza ugla dok napokon nije otišla. Poslijednji put da sam je vidjela. Sjećam se jedino njenih leđa i dugih koraka kojima izlazi iz mog života. Bilo je vrijeme da zatvorim još jedna vrata ispraznih sjećanja koja ionako pamte neovisno o onome što se uistinu dogodilo. Preda mnom je sjedila još jedna osoba progutana Sustavom, koja me poznavanjem vukla za rukav u ponor Prošlosti. No jedino Eamon i ja imamo dovoljno snage vidjeti halapljivost tog pogleda. Otišla sam, a moje riječi su otišle sa mnom. Nije bila dovoljno vrijedna. Poviješću prodrijeti u Prošlost. Cinizmom rušiti norme. Umjetnik sam kaosa i binarnih odnosa. (Eamonov dopisak: Umjetnik si riječi.) Kafići – točke u kojima se sve isprepliće, samoća i društvo, alkoholiziranost i trijeznost, čednost i amoralnost. Komunikacijski kanali su poput zamotanih svinjskih crijeva u klaonici. Ipak sve informacije nađu put k prevarenim , praznim ljušturama ljudskog obličja. Eamon je stajao na razmeđi. Ponašanje Prošli, svijest Povijesnih. Previše ga je zabavljala ta hrpa lažnih vjernika. Vjernika u bolje sutra. „Zašto ne jedeš?“ upitao ljuljajući se na stolici preko puta mene. „Ne želim trenutke trošiti na suvišne radnje. Tijelo prihvaća da jedem svaki treći dan.“ „Jebeno nisi normalna.“ „Jebeno pazi na riječi koje oblikuješ u toj svojoj glavi. Jednom će te doći života.“ „Ponovno pišeš u tu ofucanu hrpu papira.“ „Ipak je tvoje najdraže štivo.“ Samo se nasmijao i povukao dim cigarete. „Jednog će dana možda nešto vrijediti.“ „Prošli.“ „Uskogrudna.“ Katja K. Zasada sama pišem dok se Eamon konačno ne odluči za sudjelovanje. Različiti djelovi posta pisani su u različito vrijeme. Chasing history
Prestala sam kupovati pribor za jelo. Kao što sam prestala prati prozore, jer povijest ne mari. Ljudi se dijele u dvije skupine: povijesne i prošle. Individualci bivaju zapamćeni, njihove ideje bivaju prihvaćane čak i godinama pa i stoljećima kasnije. To su povijesni ljudi. Prošli ljudi život posvete najbanalnijim radnjama zbog kojih se mehanizam čovječanstva kreće naprijed, ali se ne usude izazvati kratki spoj. Prošlost prihvaća sve, a povijest je ta koja bira. Razum mi ne dopušta raditi ništa prošlo. Radim samo ono što mi daje mogućnost da napravim i korak unazad. Živim ili živjela sam, nešto od tog dvoje, jer život ne promatram kao pravilno biološko funkcioniranje čovjeka već kao harmoniju savršenih vanjskih i unutarnjih čimbenika koji imaju sposobnost začuditi. Ponekad živim ponekad sam živjela. Binarni odnos kojeg prošli ljudi ne razumiju. Prašnjava soba škripavih brodskih podova sa zadahom ustajalosti isprepletenog s mirisom lavande koja se sušila u kutu. Knjige su preuzele pod, uzele ga kao svoje počivalište, izmorene potezima olovkom koja podcrtava njihove misli i misli većih od njih, misli povijesti. Odmaraju se dok ne osjete ponovno ruke koje ih miluju i nemilosrdnu olovku koja im uništava mladost. Stari madrac je isto pronašao svoje mjesto na podu. Otrgnut od željeznog okvira kojem je nekad pripadao kako bi bio zamjenjen. No ja sam ga našla i spasila ga požutjelog od vremena. Još uvijek oplakuje svoju tužnu sudbinu iz inata ne pružajući udobnost. Dio prostora je ukrao i drveni ormar koji je preživio rat buntovnika. Ostao je bez jednih vrata, a starost mu je počela oduzimati boju ljušteći je s njegove površine. Vjerovatno je bio važan nekome, jer je stajao ponosno pomiren s unakaženim tijelom. To je bila soba koju su neznalice nazivale domom, a oni koji su je vidjeli nehigijenskom jazbinom. Za mene je to bilo privremeno prebivalište. Ne postoji dom. Postoji samo iluzija topline. Nešto čemu nas naučila tradicija, jednako stvarna koliko i eliksir života.Ljudska razmišljanja su pošast. Truju druge s utopijskim vizijama sretnije budućnosti. Kada ćete shvatiti, budućnost ne postoji. Ne postoji tok vremena, ne postoji sutra, ne postoji danas, ne postoji jučer. Pa naposlijetku, ne postojimo ni mi. Već kao jako mala sam shvatila uzaludnost školovanja. Natrpavanja ljudskih umova nečime što nije bitno. Povješću koja se nije dogodila. Ona prava povijest se nalazi u ulicama, zidovima, livadama, mirisima, knjigama zaboravljenih autora, melodijama zaboravljenih naroda. Oni koji ne razumiju traže je u ljudskim pogledima. „Kako to misliš odustala si od fakulteta?!“ viknula je moja majka kada sam nakon dva tjedna shvatila da je studij književnosti gubitak vremena. Slegnula sam ramenima. Gledala sam u tu ženu čije sam oči naslijedila, ali njen prazan pogled mi je govorio o osobi progutanoj sistemom. Nije bila vrijedna mojih riječi. Ne bi ih čula, a niti razumjela. Pomicala je usne, a žile na vratu su joj se napinjale. Vjerovatno je vrištala, ali ja nisam čula, jedino što sam vidjela je nakupina sline na kutovima usana. Zašto mi je ikada bila lijepa? Tamnosmeđa kosa do ramena, crne trepavice i crvene usne, elegantan nos. Vjerovatno i jest bila lijepa, ali davno sam se istrgnula iz standariziranog sustava razmišljanja. Kada se budim uvijek vidim dugu. Smatrala sam to znakom naklonosti povijesti. Ona je znala koliko vrijedim i znala je da mi se neće još dugo moći odupirati. Budim se s osmijehom na licu. Ljudi su snobovska bića. Konstantno traže odgovore na svoja pitanja. Umaraju me. Ne vodim dijaloge, održavam monologe. Prošli ljudi ne mogu to podnijeti. Hranim se njihovim strahom. Ne mogu mi parirati. Jedino Eamon ima tu sposobnost. On zna. I on hvata povijest. „Jesi li ti jebeno normalan?“ Eamon je sjedio na madracu pokraj mojih nogu pušeći cigaretu i budeći me pogledom. „U sustavu kojem pripadamo, u potpunosti.“ Odgovorio je otpuhujući dim. „Naravno. Što te dovodi ovdje?“ „Dosada. Previše očekivanja. Možda lijenost.“ „Lijenost suviše pripada Prošlima.“ „Ali draga, pa mi još uvijek nismo Povijesni. Dopusti si ponekad kratak izlet u Sustav. Tamo uvijek ima razloga za smijeh.“ Legao je pokraj mene, dajući mi cigaretu. „Što danas čitaš Katja?“ „Kako ubiti pticu rugalicu.“ Nasmijali smo se. Jutro rezervirano za pasivan otpor pravilima. Katja K. |
